Starateljstvo nad detetom - vršenje roditeljskog prava i šta sud uzima u obzir
Postupak za starateljstvo nad detetom predstavlja jedan od najemotivnijih i najizazovnijih trenutaka u životu roditelja. Dok se vi, sa jedne strane, trudite da zaštitite svoje dete, sa druge se susrećete sa mnogobrojnim, komplikovanim i dugotrajnim zakonskim procedurama koje često deluju nepravedno.
Nedostatak jasnih smernica, pravne podrške i emocionalne stabilnosti može vas ostaviti u strahu i neizvesnosti, dok se borite za ono što je najvažnije – dobrobit vašeg deteta. Međutim, ne mora biti tako. Razumevanje ključnih zakonskih faktora, temeljna priprema za proces i adekvatna pravna pomoć mogu napraviti ogromnu razliku. U ovom članku objasnićemo vam sve što treba da znate o ovom procesu, od zakonskih kriterijuma koji se uzimaju u obzir do koraka koje možete preduzeti da biste osigurali najbolji mogući ishod za svoje dete.
Sadržaj:
- Starateljstvo ili vršenje roditeljskog prava?
- Kako dobiti starateljstvo nad detetom?
- Tužba za starateljstvo nad detetom
- Samostalno vršenje roditeljskog prava
- Zajedničko vršenje roditeljskog prava
- Privremeni staratelj
- Uzrast deteta i njegovo mišljenje
- Starateljstvo nad detetom u vanbračnoj zajednici
- Kada roditelj može izgubiti pravo na vršenje roditeljskog prava
- Viđanje deteta posle odluke o vršenju roditeljskog prava
- Šta ako drugi roditelj ne plaća alimentaciju?
- Putovanje sa detetom i pasoš
- Najčešća pitanja
Starateljstvo ili vršenje roditeljskog prava?
U svakodnevnom govoru kaže se "dobio je starateljstvo nad detetom", i mi taj izraz koristimo i u ovom tekstu jer je odomaćen. Pravno gledano, međutim, Porodični zakon razlikuje dva potpuno odvojena instituta, uređena u različitim delovima zakona.
Vršenje roditeljskog prava je ono o čemu se odlučuje kada se roditelji razvedu ili prestanu da žive zajedno. Dete i dalje ima roditelje i ostaje pod roditeljskim staranjem - sud samo odlučuje da li će roditeljsko pravo vršiti oba roditelja zajednički ili jedan samostalno.
Starateljstvo je nešto sasvim drugo. Pod starateljstvo se stavlja dete bez roditeljskog staranja - kada roditelji nisu živi, nisu poznati ili su lišeni roditeljskog prava - kao i punoletno lice koje je lišeno poslovne sposobnosti. Tada organ starateljstva postavlja staratelja.
Razlika je praktična, ne samo terminološka: roditelj koji posle razvoda ne živi sa detetom nije izgubio roditeljsko pravo - on ga i dalje ima, samo ga ne vrši samostalno. Zato se u sudskim odlukama i podnescima koristi izraz "vršenje roditeljskog prava", a ne "starateljstvo".
Jedini deo ovog teksta koji govori o starateljstvu u pravom, zakonskom smislu jeste odeljak o privremenom staratelju.
Kako dobiti starateljstvo nad detetom?
Ako se o starateljstvu nad detetom sa supružnikom ne možete dogovoriti sporazumno prilikom razvoda, moraćete podneti tužbu. U parničnom postupku moraćete da ubedite sud i centar za socijalni rad da ste najsposobniji da se starate o detetu i njegovim interesima.
Šta to zapravo znači?
To znači da će ovi organi zajednički oceniti koja je odluka po pitanju starateljstva u najboljem interesu deteta na osnovu:
- Uzrasta i pola deteta
- Emocionalne povezanosti deteta sa svakim od roditelja
- Toga ko se do sada primarno brinuo o detetu - ko ga je vodio u vrtić i školu, na lekarske preglede i aktivnosti, radio sa njim domaći
- Sposobnosti roditelja da detetu pruži psihofizičku podršku i materijalnu sigurnost
- Finansijske situacije roditelja
- Zdravlja roditelja, kako psihičkog tako i fizičkog
- Načina života roditelja
- Mišljenja deteta
Oko mišljenja deteta postoji česta zabluda da se ono uzima u obzir tek od 10. godine. To nije tačno - svako dete koje je sposobno da formira svoje mišljenje ima pravo da ga izrazi, a sud mu mora posvetiti dužnu pažnju, srazmerno godinama i zrelosti deteta. Granica od 10 godina znači nešto drugo: od tog uzrasta dete može mišljenje izraziti samo i neposredno u sudskom i upravnom postupku, i može se samo obratiti sudu ili organu uprave i zatražiti pomoć u ostvarivanju tog prava. Mlađe dete se takođe sluša, ali preko organa starateljstva ili na drugi način prilagođen njegovom uzrastu.
Nijedan od ovih faktora sam po sebi ne odlučuje. U praksi, međutim, emocionalna povezanost i kontinuitet brige o detetu imaju veću težinu od finansijske situacije: sud neće dodeliti dete ocu samo zato što majka ima manja primanja, a naročito ne ukoliko nema dokaza da to utiče na njenu sposobnost da se brine o detetu. Isto tako, sud neće poveriti dete majci samo zato što je majka, ukoliko otac pokazuje veliku posvećenost detetu i dete mu je privrženo.
Dakle, sud se fokusira na sveobuhvatan pregled situacije i prevashodno na najbolji interes deteta, što je svakako stabilnije, sigurnije i toplije okruženje.
Tužba za starateljstvo nad detetom
Tužba za starateljstvo nad detetom obično se podnosi u okviru postupka za razvod braka, a odluka o starateljstvu donosi se na kraju tog procesa.
Međutim, ako se nakon razvoda značajno promene okolnosti koje su bile osnova za prvobitnu odluku o starateljstvu, jedan od roditelja može pokrenuti postupak za izmenu te odluke i u tom slučaju će se voditi zaseban postupak.
U tom slučaju tužbu, pored vas kao roditelja kojem odlukom suda dete nije povereno na staranje, može da podnese i samo dete, ali i organ starateljstva.
Bez obzira na to ko podnosi tužbu za starateljstvo nad detetom i na koji način, postupak je hitan i obično traje nekoliko meseci do godinu dana. Složeni sporovi, sa veštačenjima i spornim činjenicama, umeju da traju znatno duže - trajanje zavisi od dostupnosti dokaza i okolnosti konkretnog slučaja.
Zakon postupak izričito označava kao hitan i predviđa da se, po pravilu, sprovede na najviše dva ročišta. Prvo ročište zakazuje se tako da se održi u roku od 15 dana od prijema tužbe.
Postoje i sporovi koje zakon označava kao naročito hitne - postupak za zaštitu prava deteta i postupak za lišenje roditeljskog prava. Kod njih je rok kraći: prvo ročište u roku od osam dana od prijema tužbe, a drugostepeni sud odlučuje o žalbi u roku od 15 dana.
Sud se, ponavljamo, pri odlučivanju vodi najboljim interesom deteta, uzimajući u obzir i mišljenje Centra za socijalni rad. Na osnovu toga, sud odlučuje da li će starateljstvo imati jedan roditelj ili će roditeljsko pravo biti zajedničko.
Sud nije vezan mišljenjem Centra za socijalni rad, ali ga u praksi u velikoj većini slučajeva prati. Zato je razgovor sa stručnim timom centra jedan od najvažnijih koraka u celom postupku.
Samostalno vršenje roditeljskog prava (tzv. potpuno starateljstvo)
Samostalno vršenje roditeljskog prava znači da je dete povereno jednom roditelju i da on vodi svakodnevnu brigu o detetu i sam donosi odluke iz te svakodnevice.
Do samostalnog vršenja roditeljskog prava dolazi kada:
- je drugi roditelj nepoznat, umro je ili je potpuno lišen roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti;
- samo jedan roditelj živi sa detetom, a sud još nije odlučio o vršenju roditeljskog prava;
- roditelji ne žive zajedno, a nisu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava - tada o tome odlučuje sud;
- roditelji su zaključili sporazum o zajedničkom ili samostalnom vršenju roditeljskog prava, ali sud proceni da on nije u najboljem interesu deteta i dete poveri jednom roditelju;
- roditelji su zaključili sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava, a sud proceni da je on u najboljem interesu deteta.
To, međutim, ne znači da odlučuje o svemu sam. Zakon izdvaja pitanja koja bitno utiču na život deteta, o kojima oba roditelja odlučuju zajednički i sporazumno, bez obzira ko vrši roditeljsko pravo:
- obrazovanje deteta;
- preduzimanje većih medicinskih zahvata nad detetom;
- promena prebivališta deteta;
- raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti.
Promena škole ili preseljenje deteta u drugi grad, dakle, nije odluka koju roditelj kome je dete povereno može doneti sam.
Ovo tzv. samostalno roditeljsko pravo se obično utvrđuje u postupku razvoda braka, bilo kroz sporazum roditelja ili ako dogovor nije moguć, tužbom pred sudom.
Ovde se sada prirodno javlja jedno pitanje, a koje glasi: Šta to znači za roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo? Odnosno, da li dodeljivanjem samostalnog roditeljskog prava jednom roditelju nestaju sve obaveze i prava drugog roditelja prema detetu?
Odgovor je: Ne!
Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdržava dete, da sa detetom održava lične odnose i da o gore navedenim pitanjima odlučuje zajednički i sporazumno sa roditeljem kome je dete povereno. Reč je o pravu koje se ne gubi samim poveravanjem deteta - gubi se tek lišenjem roditeljskog prava.
Takođe, vršenje samostalnog roditeljskog prava ne utiče na dogovor ili sudsku odluku po pitanju alimentacije. U prevodu, roditelj koji nema potpuno starateljstvo nad detetom i dalje ima obavezu plaćanja alimentacije u utvrđenom iznosu.
Kod visine izdržavanja zakon postavlja donju granicu: iznos treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj koji izdržavanje plaća. Ako se izdržavanje određuje u procentu od redovnih mesečnih primanja, po pravilu ne može biti manje od 15% ni veće od 50% tih primanja umanjenih za poreze i doprinose.
Zajedničko vršenje roditeljskog prava (tzv. zajedničko starateljstvo)
Zajedničko starateljstvo predstavlja model vršenja roditeljskog prava u kojem oba roditelja, iako su se razveli, nastavljaju zajednički da donose odluke u vezi sa životom i interesima svog deteta. Dakle, oba roditelja dele odgovornost za odgajanje, obrazovanje i opštu dobrobit deteta.
Naravno, ovaj model vršenja roditeljskog prava je moguć samo ukoliko postoji dobra komunikacija između roditelja i spremnost za saradnju, a naročito kada uzmemo u obzir da ovaj model zahteva donošenje odluka o tome s kim će dete stanovati, kao i kada će i kako imati kontakt sa roditeljem sa kojim ne živi.
Baš iz ovih razloga, odnosno zbog ovih odluka, zajedničko starateljstvo nad detetom predstavlja izuzetak, a ne pravilo.
Napomena: Čak i ukoliko se vi i vaš supružnik dogovorite da zajednički vršite roditeljsko pravo, sud može odlučiti da potpuno starateljstvo nad detetom dodeli samo jednom roditelju, ukoliko smatra da je takva odluka u najboljem interesu deteta.
Privremeni staratelj - kada ga postavlja organ starateljstva
Privremeno starateljstvo nad detetom, u kontekstu vršenja roditeljskog prava i razvoda braka, predstavlja pravnu meru koja se koristi kada je potrebno privremeno zaštititi prava, interese ili ličnost deteta kada njegovi roditelji tj. zakonski zastupnici ne mogu delovati u njegovom najboljem interesu. U tom slučaju, organ starateljstva može doneti odluku o postavljanju privremenog staratelja detetu.
Kada se to u praksi najčešće dešava?
Dešava se kada je:
- Boravište deteta nepoznato i ono nema zakonskog zastupnika
- Interes deteta u sukobu sa interesom njegovog zakonskog zastupnika, odnosno roditelja.
- Dete ili neko ko deluje u interesu deteta postavilo zahtev za privremenog staratelja sa opravdanim razlogom
Na ovaj način se štite prava i interesi deteta koja se ne mogu zaštititi na drugi način ili kada je neophodno delovati brzo kako bi se sprečila šteta po dete.
Uzrast deteta i njegovo mišljenje
Uzrast deteta utiče na postupak na dva načina: kroz to koliko sud uvažava mišljenje deteta, i kroz to da li dete o nekim pitanjima može i samo da odluči.
Do 10. godine dete koje je sposobno da formira mišljenje ima pravo da ga izrazi, a sud mu posvećuje dužnu pažnju srazmerno godinama i zrelosti - mišljenje se pribavlja na način prilagođen uzrastu, najčešće preko organa starateljstva.
Od navršene 10. godine dete može mišljenje izraziti samo i neposredno u sudskom i upravnom postupku, i može se samo obratiti sudu ili organu uprave i zatražiti pomoć u ostvarivanju tog prava. Mišljenje ni tada nije obavezujuće za sud, ali sud mora da mu posveti dužnu pažnju u skladu sa godinama i zrelošću deteta.
Od navršene 15. godine situacija se menja iz osnova. Zakon detetu koje je navršilo 15 godina i sposobno je za rasuđivanje daje pravo da samo odluči sa kojim će roditeljem živeti, kao i da samo odluči o održavanju ličnih odnosa sa roditeljem sa kojim ne živi. To više nije mišljenje koje sud odmerava - to je odluka samog deteta.
Isti uzrast nosi i druga samostalna prava: dete od 15 godina koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti koju će srednju školu pohađati i može dati pristanak za medicinski zahvat.
U svakom slučaju, osnovni princip u donošenju odluka o starateljstvu je uvek dobrobit deteta, i sud će najpre uzeti u obzir sve faktore koji mogu uticati na emocionalni i fizički razvoj deteta, bez obzira na njegov uzrast.
Starateljstvo nad detetom u vanbračnoj zajednici
Ustav Republike Srbije propisuje da se vanbračna zajednica izjednačava sa brakom "u skladu sa zakonom". Ta ograda je bitna: izjednačenje važi u meri u kojoj ga pojedini zakon predviđa, a ne bezuslovno u svemu. Kada je reč o deci, izjednačenje je potpuno - roditeljska prava i obaveze prema detetu iste su bez obzira na to da li su roditelji bili u braku.
Šta to u praksi znači?
Dok traje vanbračna zajednica, roditelji zajednički i sporazumno vrše roditeljsko pravo. Kada se vanbračna zajednica završi, a roditelji se ne sporazumeju, sud u skladu sa najboljim interesom deteta odlučuje o vršenju roditeljskog prava.
Jedna bitna razlika ipak postoji: vanbračni partneri se ne razvode, pa nema ni postupka razvoda braka u koji bi odluka o detetu bila ugrađena. Kada zajednica prestane, pokreće se samostalna tužba za vršenje roditeljskog prava. Sadržina postupka je ista, ali je to zaseban spor.
Što se specifičnosti tiče, jedina je razlika u formalizaciji očinstva, odnosno tome da majka deteta automatski ima roditeljsko pravo po rođenju deteta (jer je njen biološki odnos sa detetom odmah očigledan i nesporan), dok otac deteta iz vanbračne zajednice stiče roditeljsko pravo tek kada se utvrdi njegovo očinstvo - priznanjem ili sudskom presudom.
Izjava o priznanju očinstva daje se pred matičarem, organom starateljstva, sudom ili javnim beležnikom, a može se dati i u testamentu. Sa priznanjem mora da se saglasi majka, ako je navršila 16 godina i sposobna je za rasuđivanje, a ako je dete navršilo 16 godina - i samo dete. Ako majka ne može dati saglasnost, dovoljna je saglasnost deteta, i obrnuto. Kada majka saglasnost uskrati, otac može podneti tužbu za utvrđivanje očinstva - u roku od godinu dana od kada je saznao da se majka nije saglasila, a najkasnije do 10. godine deteta.
Kada se očinstvo utvrdi, otac stiče sva prava i obaveze prema detetu, uključujući pravo da podnese tužbu za vršenje roditeljskog prava. Sud tada procenjuje šta je u najboljem interesu deteta.
Kada roditelj može izgubiti pravo na vršenje roditeljskog prava
Pitanje se u praksi najčešće postavlja za majku, ali zakon ovde ne pravi razliku po polu roditelja - isti razlozi važe za oba. Treba razlikovati dve stvari: izmenu odluke o vršenju roditeljskog prava, kojom dete biva povereno drugom roditelju, i lišenje roditeljskog prava, koje je najteža mera. Potpuno lišenje izriče se roditelju koji zloupotrebljava prava ili grubo zanemaruje dužnosti prema detetu, a delimično roditelju koji ih vrši nesavesno. Ni lišenje ne oslobađa roditelja dužnosti da izdržava dete.
Roditelj može izgubiti pravo da samostalno vrši roditeljsko pravo ako zanemaruje detetove potrebe, zlostavlja ga, vodi život koji ugrožava sigurnost deteta, ili ako postoje okolnosti koje ozbiljno otežavaju njegovu sposobnost da brine o detetu.
Dakle, razlozi mogu biti:
- Neredovna ili neadekvatna ishrana ili higijena deteta
- Neadekvatne odluke po pitanju obrazovanja deteta
- Odsustvo emocionalne podrške detetu
- Fizičko, emocionalno ili seksualno zlostavljanje deteta
- Vođenje života na način koji ugrožava detetovu sigurnost (npr. učešće u kriminalnim aktivnostima, korišćenje droge ili alkohola, bavljenje poslovima štetnim po dete)
- Psihički problemi koji ometaju sposobnost roditelja da se pravilno brine o detetu, ako dete dovode u opasnost
Ukoliko smatrate da drugi roditelj nije sposoban da obavlja svoje roditeljske dužnosti te da kao takav ometa detetov razvoj i utiče na njegovu dobrobit, najbolje je da se po ovom pitanju obratite sudu, kao i stručnim licima (socijalnim radnicima) za mišljenje.
Ako ste, sa druge strane, roditelj koji se plaši da bi mogao izgubiti starateljstvo nad detetom, potražite pomoć u vezi problema koje imate i pokušajte postići dogovor sa drugim roditeljem kako biste sprečili bilo kakve nesuglasice koje mogu dovesti do sukoba i gubitka roditeljskog prava.
Na kraju, u situacijama kada postoji spor između roditelja o starateljstvu nad detetom, sud će verovatno koristiti različite mehanizme, poput psiholoških procena, socijalnih izveštaja i razgovora sa detetom, kako bi utvrdio koji roditelj može pružiti bolje okruženje za njegov razvoj.
Viđanje deteta posle odluke o vršenju roditeljskog prava
U istom postupku u kojem odlučuje o vršenju roditeljskog prava, sud određuje i model viđanja - način održavanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem sa kojim ne živi - kao i visinu alimentacije.
Da li roditelj kome je dete povereno može da uskrati viđanje?
Ne. Održavanje ličnih odnosa sa drugim roditeljem je pravo deteta, a ne usluga koju roditelj kome je dete povereno može da uskrati po svom nahođenju - ni zato što drugi roditelj kasni sa alimentacijom.
Porodični zakon izričito propisuje da pravo deteta na lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi može biti ograničeno samo sudskom odlukom, i to kada je to u najboljem interesu deteta.
Ako se model viđanja ne poštuje, roditelj kome je viđanje uskraćeno može da pokrene postupak prinudnog izvršenja sudske odluke, za koji je nadležan sud. Uporno ometanje ličnih odnosa može biti i razlog za izmenu odluke o vršenju roditeljskog prava. Pored toga, onemogućavanje izvršenja odluke kojom je određen način održavanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem krivično je delo, za koje je propisana novčana kazna ili zatvor do dve godine.
Šta ako drugi roditelj ne plaća alimentaciju?
Roditelj koji samostalno vrši roditeljsko pravo može pokrenuti postupak prinudnog izvršenja presude ili sudskog poravnanja kojim je određena alimentacija. Naplatu sprovodi javni izvršitelj, najčešće na zaradi ili penziji dužnika - a radi naplate alimentacije izvršenje se može sprovesti do polovine primanja, što je više nego kod običnih dugova.
Lice koje zahteva zakonsko izdržavanje oslobođeno je plaćanja sudske takse, a izvršni poverilac koji je oslobođen takse ne plaća ni predujam troškova izvršenja - te troškove snosi dužnik. Pored toga, ko ne plaća izdržavanje utvrđeno izvršnom sudskom odlukom ili poravnanjem čini krivično delo nedavanja izdržavanja, za koje je propisana novčana kazna ili zatvor do dve godine.
Putovanje sa detetom i pasoš
Da li je za putovanje potrebna saglasnost drugog roditelja?
Prema Zakonu o graničnoj kontroli, dete državljanin Srbije do navršene 16. godine koje putuje samo ili u pratnji osobe koja mu nije roditelj mora imati overenu saglasnost oba roditelja, ako zajednički vrše roditeljsko pravo, odnosno zakonskog zastupnika. Kada dete putuje sa jednim od roditelja, zakon ovakvu saglasnost ne traži.
Vađenje pasoša
Prema Zakonu o putnim ispravama, zahtev za pasoš maloletnog deteta podnosi jedan roditelj, uz pismenu saglasnost drugog. Roditelj kome je odlukom nadležnog organa dete povereno ne mora da pribavlja saglasnost drugog roditelja - umesto nje prilaže tu odluku. Izuzetak je situacija kada je istom odlukom propisano da se za izdavanje pasoša i putovanje deteta u inostranstvo traži saglasnost oba roditelja.
Pasoš se izdaje bez saglasnosti drugog roditelja i kada roditelj uz zahtev priloži potvrdu nadležnog organa da je izdavanje pasoša u interesu deteta, kao i kada je drugi roditelj pravno i fizički sprečen da vrši roditeljsko pravo.
Pravila države u koju putujete
Neke države, radi zaštite dece od otmice i trgovine ljudima, na ulasku traže saglasnost oba roditelja čak i kada jedan roditelj samostalno vrši roditeljsko pravo. Pre puta proverite pravila te države kod njene ambasade ili konzulata.
Najčešća pitanja
1. Da li je starateljstvo isto što i vršenje roditeljskog prava?
Nije. O vršenju roditeljskog prava odlučuje se kada se roditelji razvedu ili prestanu da žive zajedno, a starateljstvo se odnosi na dete bez roditeljskog staranja i na punoletno lice lišeno poslovne sposobnosti.
2. Šta znači samostalno vršenje roditeljskog prava (potpuno starateljstvo)?
Dete je povereno jednom roditelju, koji vodi svakodnevnu brigu o njemu. O obrazovanju, većim medicinskim zahvatima, promeni prebivališta i imovini deteta velike vrednosti oba roditelja i dalje odlučuju zajednički.
3. Od koje godine se uzima u obzir mišljenje deteta?
Mišljenje svakog deteta koje je sposobno da ga formira mora se uzeti u obzir. Od 10. godine dete ga može izraziti samo i neposredno u postupku, a od 15. godine, ako je sposobno za rasuđivanje, samo odlučuje sa kojim će roditeljem živeti.
4. Koji su rokovi u postupku?
Postupak je hitan: prvo ročište održava se u roku od 15 dana od prijema tužbe, a postupak se po pravilu završava na najviše dva ročišta.
5. Da li deca iz iste porodice mogu biti razdvojena između roditelja?
Pravno je moguće, ali u praksi retko - sud po pravilu nastoji da braća i sestre ostanu zajedno.
6. Da li je za putovanje deteta u inostranstvo potrebna saglasnost drugog roditelja?
Ne, ako dete putuje sa jednim od roditelja. Overena saglasnost oba roditelja potrebna je kada dete mlađe od 16 godina putuje samo ili u pratnji osobe koja mu nije roditelj.
7. Šta ako drugi roditelj ne plaća alimentaciju?
Pokreće se prinudno izvršenje kod javnog izvršitelja, bez sudske takse i predujma. Neplaćanje alimentacije utvrđene sudskom odlukom je i krivično delo.
Ovaj tekst ima informativni karakter i ne predstavlja pravni savet za konkretan slučaj. Ako vodite ili očekujete spor o detetu, obratite se našoj kancelariji.